Tehnologija

Svijet je u krizi kreativnosti dok tehnologija gazi naprijed

[ad_1]

Iako je najprije naučio da svira violinu, djela kompozitora Veljka Kuzmančevića najčešće nastaju na klaviru.

Nedavno je na Jahorina Fashion Weeku predstavio svoje novo djelo “Samo kap”, a upravo ovom kompozicijom želio je da predstavi svu snagu koju samo jedna kap nosi.

To ujedno nije prvi put da radi muziku za modne događaje. Gotovo da su posljednjih godina revije njegove supruge dizajnerke Verice Rakočević nezamislive bez Veljkove muzike. No, Kuzmančević je dosta angažovan pa piše i za predstave, balet, filmove, ali ipak najviše voli da komponuje za velike orkestre. Olakšava mu i činjenica da je multiinstrumentalista, pa pored violine i klavira, svira i gitaru i basgitaru, harfu, ali i duvačke instrumente – bugarski kaval i jermenski duduk.

O svemu tome Kuzmančević priča za Magazin…

Vaša nova kompozicija “Samo kap” nedavno je predstavljena na Fashion Weeku na Jahorini. Pisaliste je baš za ovu priliku. Interesantan je naziv kompozicije, pa me zanima da li ste je zamislili kao “kap” koja je neophodna za ovakav događaj?

”Samo kap” je naziv koji predstavlja sinonim za nešto što je čisto, jednostavno i svedeno, a opet toliko snažno i moćno baš kao i sama kap. Nekad je samo jedna dovoljna da pokrene lavinu i niz emocija koje je nemoguće kontrolisati. U jednoj kapi je sadržana sva naša emocija, i dobra i loša, koja oblikuje suzu. Kap kruži u prirodi i iznova nam se vraća, pada sa ogromne visine. a opet ne može da nas povrijedi. Daje nam život, i baš tako mala nekada je presudna. Ovaj događaj je održan na Jahorini, jednoj od najljepših planina čija priroda iznova rađa tu čudesnu kap koja znači život.

Veljko Kuzmančević
foto: Privatna arhiva

Većina umjetnika kroz svoj radi izražava i svoj ego. Koliko je teško nekad isti savladati i napraviti djelo koje će biti, kao recimo u ovom slučaju u službi mode?

Ego svakog umjetnika prestaje onog trenutka kad postane ostvaren i svjestan sebe i svojih mogućnosti, bez potrebe da se stalno dokazuje. Umjetnik raste, a najbolji saveznici su mu vrijeme i strpljenje. Napisao sam mnogo kompozicija koje su izvedene na revijama moje supruge jer su njene revije uglavnom tematske i veoma sadržajne, pa su te teme takođe inspirativne za rad na muzici. Nekako je prirodno da na njenim revijama bude muzika uživo ako se uzme u obzir da to nije praksa, kao što nije praksa ni tako studiozno istraživanje i obrađivanje teme iz koje nastaje njena kolekcija.

Kao što te rekli, ovo nije prvi put da Vas moda inspiriše. Naime, često radite muziku za revije svoje supruge Verice Rakočević. Znači li to da muzika i moda ne mogu jedno bez drugog?

Nijedan segment života ne može biti potpun bez muzike. Ja sam je nekako oduvijek doživljavao kao soundtrack našeg života. Sa njom se rađamo i umiremo, slavimo i tugujemo… A za mene kao autora programske muzike uvijek je izazov da muzikom upotpunim i ispratim neki događaj, naročito ako on ima konkretnu temu i poruku.

Violinista ste, ali znate da svirate i druge instrumente – klavir, bas gitaru, kontrabas….. Da li sve kompozicije nastaju na violini i dok pišete, trudite li se da bez obzira za koji instrument budu napisane, napravite kompoziciju koja lako može da se transkribuje?

Najviše vremena provodim za klavirskim dirkama, jer klavir kao polifoni instrument mi omogućava da partituru koju sam napisao razsviram i istovremeno čujem i glavnu temu i harmoniju. Savka moja kompozicija je pisana mahom u formi velikog simfonijskog orkestra ili manjeg gudačkog ansambla gdče dodajem duvačke instrumente kao soliste, a manje forme kvarteta ili kvinteta su namčenski pisane i kao takve nema potrebe da se prepravljaju za neki drugi sastav. Za mene je najbitnije u stvaranju da mogu da čujem orkestar kao jedan organizam i cčelinu, a strukturu orkestra određujem na osnovu boje i tona kakav želim da postignem.

Kompozitor Aleksandar Sedlar u jednom intervjuu naglasio je da kad neko kaže da svira dosta instrumenata, a pri tom su svi recimo žičani, to znači da je zahvaljujući jednom savladao vještinu sviranja i ostalih. No, iako su uglavnom žičani instrumenti koje Vi svirate – violina, kontrabas, gitara i klavir nemaju isti način sviranja. Takođe svirate i duvačke instrumente. Koliko je teško da sa violine koja je Vaš glavni instrument pređete recimo na kontrabas ili klavir, i zašto ste se zainteresovali da naučite da svirate bugarski kaval?

Istina je da kada savladate jedan žičani instrument, po toj analogiji trebalo bi da možete lako da shvatite i ostale žičane instrumente, s tim što ako neko svira gitaru njemu je lako da svira i bas gitaru, ali violinu jako teško. Ipak, violina je gudački instrument bez pragova. U narodu se uvijek govorilo da je violina kraljica instrumenata, ne toliko zvučno već zbog svoje ekspresije i upravo najkompleksnijeg načina sviranja. I zaista je tako. Svima nama u nekom trenutku školovanja klavir je uporedni obavezni instrument, neko to bolje neko slabije savlada i ostane samo na svom matičnom intrumentu. Oduvijek sam osjećao potrebu za više instrumenata i smatram da mi je to dosta pomoglo kasnije u pisanju muzike, jer je to bio način da proniknem u dušu instrumenta za koji pišem. Da osjetim njegovu boju i da znam šta su njegove mogućnosti. Mislim da nije dovoljno znati samo raspon tonova na instrumentu, morate o njemu znati mnogo više. Kod bugarskog kavala me je privukla upravo njegova boja, ton preko kojeg se čuje dah i vazduh, tu je i jermenski duduk koji me je privukao svojim savršenim tenorom i snenim zvukom koji je najsličniji ljudskoj duši. Sa harfom sam proveo dosta vremena jer mi je davala ogromnu širinu i zvučnu sliku kojoj je svaki prostor mali i tijesan.

Veljko Kuzmančević
foto: Privatna arhiva

Zahvaljujući napredovanju tehnologije i raznim programima danas svako može da bude kompozitor. No to što može virtuelni okestar da odsvira ili program, često nije praktično i kad pravi muzičari sviraju neko djelo. Koliko za onoga ko će dalje to djelo interpretirati znači činjenica kad autor kompozicije koju je napisao zna istu i da odsvira? Koliko puta prođete neko svoje djelo prije nego što ga zvanično završite, a da ste ga pisali za neki orkestar ili samostalnog izvođača?

Razvoj tehnologije je otvorio vrata svakome da ima mogućnost da orkestar čuje u svojoj sobi, ali naravno da to nije dovoljno i često postaje besmisleno kada je djelo potrebno uživo izvesti. Od tehnologije treba uzeti samo onoliko koliko je dovoljno da vam u nekim segmentima olakša rad. Nemoguće je raspisati ozbilju partituru i djelo ako ne poznajete muziku teorijskom smislu. Sa druge strane, u savremenoj i programskoj muzici tehnologija sa svojim virtuelnim intrumentima i načinom usnimavanja igra značajnu ulogu jer dobijate paletu zvukova koje nije moguće izvesti na živim instrumentima. Ali najvažniji segment je od uvijek bio i ostaće kreativnost i ideja. Svijet se nalazi krizi kreativnosti, a tehnologija neumoljivo gazi naprijed i napreduje ogromnim koracima. Trudim se da svoju prvu i izvornu temu nikada ne mijenjam jer je ona za mene u izvornom obliku najsnažnija emocija, a dok pišem orkestraciju i gradim djelo tu mogu da se igram. Ne volim da prelazim po sto puta partituru i prepravljam ili dopisujem, pustim da izađe…

Na početku karijere radili ste kao asisten u studiju Kornelija Kovača. S obzirom na to da njega vežu za neke komercijalnije note, po čemu pamtite taj period i kakvo je bilo to iskustvo?

Imao sam privilegiju da upoznam Kornelija i radim sa njim. Počeo sam da radim kod njega u vrijeme kada je studio bio analogni, na tehnici koja je tada bila dostupna samo pojedinima i kada ste morali da prodate kuću da bi kupili jedan ozbiljan sto za miksanje. Od njega sam naučio da je sve to samo alat i oruđe kojim treba da izvadimo svu onu emociju iz nas i materijalizujemo je u zvuk. Kornelije je veliki autor i kompozitor koji u svom opusu pored popularnih hitova ima ozbiljna instrumentalna djela koja na žalost na ovom prostoru u kojem živimo nemaju svoj prostor, ali zato imaju širom Evrope.

Za razliku od kompozicija koje su nastale u baroku, klasicizmu, romantizmu, autorska djela koja su pisana krajem 20. i početakom 21. vijeka najčešće nemaju lako pamtljivu melodiju, ili neki motiv po kojem lako možemo djelo da prepoznamo, a često su se autori trudili da unesu neke novine, spajaju različite žanrove. No to ne važi za Vaša djela.

Savremena muzika današnjih autora i mladih kompozitora koji izlaze sa akademije su prežvakana i reciklirana muzika njihovih profesora i mentora koji svoj prosjek kriju iza institucije i zvanja. Ako ste profesor kompozicije čija djela niko ne izvodi, niste se afirmisali i stvorili publiku koja to voli i poštuje, a pri tom svakog mladog autora koji vam dođe na klasu usmjeravate i gušite u njemu bilo šta što je autentična kreativnost i sloboda, ja ne znam onda o čemu se radi. Mislim da je za svakog autora najvažnije da ima svoj izgrađen stil, da bude prepoznatljiv i da ima vlastiti pečat. Oni koji bi trebalo da o muzici vode računa to ne rade, mi više nemamo ozbiljnih kritičara i ljudi koji su autoritet da bi jedno djelo karakterisali. Sa mojom muzikom ne pravim kompromis, ni sa publikom ni sa kritikom. Ona izlazi u izvornom obliku i emocija koju ona nosi je pitka, razumljiva i dostupna svakome. Nemam potrebu da objašnjavam zašto sam gradio na paralelnim kvintama i da li su mi sekunde samo u prolaznicama ili sam namjerno disonantan. Muzika te nosi ili je nema.

Vaš cjelovečernji koncert “Lazarus” nosi ime po medicinskom sindormu. Šta ste željeli njime da probudite i koliko je kod nas umjetnost “uspavana”?

Lazarus je snaga, prkos, nada, otpor svim anomalijama koje nas okružuju. On svojom emocijom daje život i nosi u sebi neku vrstu ponosa i dobrote koja treba da bude najveći dio našeg života. Koliko god je čovek složeno biće, toliko ga život stavlja u zamke dok ne shvati svu ljepotu jednostavnosti. Ljubav i dobrota je sve što treba da je na tasu na koji predajemo svoj život i sve što smo za vrijeme njega učinili i postigli. To je jedino što ja želim da probudim svojim stvaranjem i pisanjem muzike. Ono što mi je posebna čast i zadovoljstvo je da je upravo Lazarus prepoznat u Carnegie Hall-u kao djelo od umjetničke vrijednosti, pa sam od njih dobio zvaničan poziv da tamo bude i izvedeno. Možda u nekom trenutku kad se izređaju svi programi zabavnog karaktera i površnih muziciranja, dođe trenutak da neko i u ovoj zemlji to prepozna i podrži naš odlazak tamo.

Vaš opus autorski je bogat, ali koliko su Vaša djela zastupljena na repertoaru orekstara i morate li ostvariti saradnju sa njima da bi ih svirali ili nekad do njih dođu sami?

Imam sreću i ogromnu zahvalnost na tome što već nekoloiko godina u nazad jednom godišnje izvodim veliki simfonijski orkestar na scenu i predstavljam svoje novo djelo. Svirajući godinama sa raznim orkestrima i zvođačima uspio sam da danas imam svoj orkestar sastavljen od zaista najkvalitetnijih i najozbiljnijih muzičara koje ova zemlja ima. Gudačka sekcija okuplja najveći broj ljudi iz RTS simfonijskog orkestra dok su duvači uglavnom iz Beogradske filharmonije, dio mi dolazi iz Novog Sada. Na sve njih sam jako ponosan i oni su za mene jedini relevantni pokazatelj i kritičar svih ovih godina.

Nije Vam strano da svoja djela izvodite sa orkestrom kao solista. Je li Vam uvijek namijenjena uloga soliste, ili ste nekad spremni da budete dio orkestra?

Ne volim da sam na sceni i trudim se da se što manje pojavljujem kao solista, to radim samo kada je u pitanju neki specifican instrument ili kada sam sa svojim kvintetom, onda sam na klaviru. Najbolje se osjećam kada sam u publici, mada samo izvođenje koncerta je značajnije za publiku nego za mene. Moj trenutak sa orkestrom je nakon svih proba, u praznoj sali na generalnoj probi, to su trenutci kada me pomjere iz korijena i kada na sav umor i pripreme, ja znam zašto sve ovo radim.

Veljko Kuzmančević
foto: Marko Jovančić i Amer Prevljak

Najveći je izazov bio pisati muziku za balet

Dosta ste pisali za orkestre, ali ste tokom karijere imali priliku da radite i kompozicije za predstave, filmove. S obzirom na to da za primijenjenu umjetnost kažu da je dosta zahtjevna jer muzikom, posebno na filmu i u predstavama morate ispratiti razna emotivna stanja i događaje, mogu li ti trenuci biti inspirativni i koliko je nekad teško u segmentu koji treba da traje po nekoliko sekundi smjestiti emociju?

Pisanje muzike za balet, predstavu ili film jeste zahtjevna stvar jer ste vi segment jednog djela koje kada se sve zajedno skupi treba da bude cjelina. Na filmu imate glavnu temu koja se provlači u različitim atmosferama i tu je najveći izazov pogoditi, pored scenarija, i karektere tih likova, vizuelni doživljaj, atmosferu… Ali svakako najveći izazov za mene bila je muzika za balet. “Proces” nastao po Kafkinom romanu, čudesna je priča. Balet je i muzika, i pokret i vizual i ambijent. Taj miris teatra i scene, kostima, sve je to sastavni dio muzike isto koliko je i muzika baleta.


Vijesti



[ad_2]

Source link

Slični članci

Nova ofsajd tehnologija u Seriji A!

NinaG

Tehnologija i ajfon: Epl upozorava da hakeri mogu zloupotrebiti bezbednosne propuste, spreman novi apdejt – BBC News na srpskom

NinaG

IMA TEK 20 GODINA A UVELIKO VRTI MILIONE Dejan je „Jutjuber iz senke“ i za „Blic Biznis“ objašnjava šta su automatizovani klipovi i kako je za samo 5 meseci došao do OZBILJNE ZARADE

NinaG